Rođena sam u kršćanskoj porodici, pokrštena u engleskoj crkvi i pohađala sam vjeronauku u mladim godinama. Tamo sam naučila priču o Isusu onako kakva je bila u Bibliji. Ovo, i česte posjete crkvi su ostavile duboke dojmove na mene; visoki oltari sa upaljenim svijećama, miris timijana, popovi u dugim odorama i misteriozno izgovaranje molitvi...U to vrijeme bila sam vatreni kršćanin. Ali sa povećanjem moga znanja i bivajući u stalnom dodiru sa Biblijom i kršćanstvom, imala sam priliku da razmišljam o tome šta sam čitala i posmatrala, upražnjavala i vjerovala. Uskoro sam počela da se ne slažem sa mnogo stvari. Školu nisam ni završila a već sam bila ateist. Nakon toga sam počela da izučavam druge vjere. Počela sam sa budizmom. Sa pozornošću sam izučavala osmostruki put, i osjećala sam da sadržava dobre ciljeve ali nedostajalo mu je izravnosti i detalja. U hinduizmu se nisam suočila sa samo tri boga nego sa stotine bogova. Osim toga tamo sam našla mnoge priče koje su dolazile iz ljudske mašte koje su me iritirale i nisam mogla da ih prihvatim. Nešto sam čitala i o Židovstvu, ali dovoljno sam vidjela kroz Stari Zavjet da bih znala da neće položiti moj ispit kakva bi vjera morala da bude. Jedan prijatelj mi je predlagao da izučavam spiritualizam. Ovo sam odbacila nakon kratkog vremena jer sam bila ubjeđena da je ovo stvar auto-hipnoze i da bi moglo biti opasno ako se dalje nastavi. Drugi svjetski rat se je završio. Počela sam raditi u Londonu ali nikad nisam prestala razmišljati o stvarima vjere. Jednog dana u lokalnim novinama pojavio se je članak koji govori o Isusu kao Bogu. Na ovo sam napisala odgovor ne slažući se sa tim. Ovo me je dovelo u kontakt sa nekolicinom ljudi od kojih je jedan bio musliman. Sa njim sam počela da raspravljam o Islamu. Svi moji argumenti protiv Islama su bivali pobijeni. Iako sam to smatrala nemogućim, morala sam priznati da savršena objava je došla putem običnog čovjeka, jer ni najbolje vlade 20. stoljeća nisu bile u stanju donjeti nešto bolje od te objave i da oni u stvari uzimaju stvari iz islamskog sistema. Upoznala sam mnoge druge muslimane kao i nekoliko Engleskinja koje su prešle na Islam. One su se, sa ne malim uspjehom, trudile da mi pomognu upravo iz razloga jer imamo istu pozadinu i one su razumjevale bolje neke moje poteškoće. Pročitala sam mnoge knjige i uvidjela da postoji izravna veza između starih paganskih mitova i kršćanstva. Ovo me je zapanjilo. I napokon, pročitala sam i Časni Kuran. Isprva mi se je učinilo da se sastoji iz samih ponavljanja. Nisam bila sigurna da li išta od toga na mene djeluje ali sam uvidjela da Kuran polahko utiče na dušu. Noć za noću nisam ga mogla ispustiti iz ruku. Danas se čudim kako savršena uputa može da nam dođe putem ljudi koji su po svojoj prirodi nesavršeni. Muslimani ne smatraju Muhammeda saws nadčovjekom. Naučila sam da su poslanici ljudi koji su bili bezgriješni i da objava nije nova stvar. Stari židovski poslanici su dobijali objavu od Allaha. Isus je također bio poslanik. Nisam shvatila zbog čega nema poslanika danas, u 20 stoljeću. Rečeno mi je da pogledam u Kuran, šta se tamo kaže o tome: "Muhammed je Allahov poslanik i zadnji poslanik." Ovo je bilo savršeno razumljivo. Kako može da bude drugih poslanika kada je Kur´an knjiga koja potvrđuje prethodne objave i koja kaže da je ostala neizmjenjena do dana današnjeg? "Zasigurno Mi smo objavili Opomenu ( Kur´an ) i sigurno mi bdijemo nad njim" U ovom slučaju nema potrebe za novim knjigama ili poslanicima. Još uvjek sam duboko razmišljala. U Kuranu sam pročitala da je on uputa za one koji razmišljaju i da oni koji sumnjaju u njega, treba da smisle suru sličnu jednoj u Kur´anu. Mislila sam da je lakše napraviti plan za ljudski način života, danas u 1954. godini nego što je to bio slučaj sa 570. godinom. Bacila sam se na posao ali mi nije pošlo za rukom. Pošto sam bez sumnje imala uobičajene predrasude o Islamu, izabrala sam višeženstvo kao slabu tačku Islama. Napokon sam imala nešto u rukama; smatrala sam monogamiju superiornijom nad islamskim višeženstvom. Ovo sam saopštila jednom prijatelju muslimanu. On mi je pokazao na primjerima članaka iz novina koliko je jednoženstvo iskreno ovdje u Engleskoj i dokazao mi je da je ograničeno višeženstvo odgovor na tajne veze koje postaju sasvim normalne ovdje na Zapadu. Moj zdrav razum je mogao ovo potvrditi, posebno nakon rata kada postoji više žena nego muškaraca. Jedan dio njih moraju ostati neudate. Da li ih je Bog zbog toga stvorio? Onda se sjetih da sam jednom na radiju slušala da je jedna neudata Engleskinja tražila da se višeženstvo uvede kao zakonska alternativa, govoreći da joj je draži takav način života, nego usamljenost na koju je očigledno bila osuđena. U Islamu niko nije prisiljen na poligamni brak, ali u savršenoj vjeri, mora postojati mogućnost na koji način da se rješe ovi problemi, ako bude potrebe za tim. Onda sam smatrala da su dnevni namazi slaba tačka Islama. Mislila sam da ponavljanje 5 dnevnih namaza mora nekad postati bezznačajna gimnastika. Moj prijatelj je imao brzi i razumljiv odgovor na ovo. "Šta je sa vježbanjem nekog muzičkog komada, na dan po nekoliko puta, da li to željeo ili ne?" Naravno da nije u redu da namaz postane prazno gibanje tijela - ali i kada se i neki muzički komad samo formalno svira, kasnije to neće imati nikakvog učinka. Tako je i sa namazima u Islamu. Svaki student muzike će vidjeti smisla u ovome, pogotovo ako ima na umu da u Islamu namazi nisu Allah radi, koji je iznad toga, nego zbog našeg dobrobita. Kada sam se uvjerila u istinitost učenja Islama, i formalno sam prihvatila Islam. Ovo sam učinila sa velikim zadovoljstvom, nakon što sam bila potpuno sigurna da to nije bio nikakav trenutni hir, nego proizvod dugog procesa razmišljanja, koji je trajao skoro dvije godine, kroz koji sam prošla uprkos mojim emocijama koje su me vukle na druge strane. Preneseno iz knjige "Islam our choice" - napisane 1961. godine u kojoj su sakupljene priče i utisci ljudi koji su prešli na Islam.